петак, 24. фебруар 2012.

Posao, nešto što poklanjaš sebi



Ustaneš ujutru pre prvih petlova, u sred crnine koja obavija grad zimi i pomosliš – „Šta će meni ovo u životu?“

Baš su ovo bile reči koje su mi prolazile kroz glavi pre godinu dana dok sam, poput mnogih beogradskih studenata, ustajala u 4 ujutru da stignem na posao. Bilo je to mračno vreme u najmanju ruku, hladno i dosadno. Sati su bili dugi, noge su me bolele svakog dana od trčkaranja između stolova, a osmeh mi je gasnuo sa svakom novom porudžbinom kafe. Plata je bila dovoljna da poželim da se upucam, i mesec bih preživela na bakšišu, jer je firma (koju neću imenovati) smatrala da je bakšiš deo plate, pa se stoga morao deliti na ravne časti među zaposlenima. Nema veze što moj dragi kolega sedi i puši već treću cigaretu sa redovnom mušterijom, kafeniše sa svojim „on and off“ devojčurkom i ignoriše me svaki put kad od njega tražim da obriše pod.

Povrh svega ovo je tada bio posao san snova za mene. Šta ćeš!? Dođe period kad nemaš sreće i kad moraš, kako znaš i umeš, da skrpiš novac za fakultet. Naravno, profesore nije briga što si prethodni dan provela devet sati na nogama umesto sedam i po, ili što ti se smena završila posle ponoći. Na kraju krajeva, novac je novac, a kako dolaziš do njega je tvoj i samo tvoj problem.


Svaki put kad pomislim da mi je život loš ili težak setim se ovog i sličnih poslova koje sam radila u prošlosti. Nisam od ljudi koji su sposobni da predugo sede, stoje ili egzistiraju na istom mestu, pa se može reći da sam zbog toga imala pregršt najrazličitijih zanimanja koja su dostupna u Beogradu.

Slušam često ljude kako se žale da posla nema, a da i kad nađeš treba ti veza itd. Svi smo čuli ove priče i pričice, kako od onih bliskih nama tako i od onih čiji ljubitelji nismo. Prosto, količina ljudi koja voli da naznači kako im je teško u životu se povećava iz dana u dan, ali kada im ponudiš posao pogledaju te kao da si ih prokleo. A ne! Nije ta pozicija za njih, nemaju oni vremena za takav posao i slični izgovori.

To su trenuci kad pomislim da manjak zaposlenih u Srbiji možda i nije greška vladajuće partije i političara, već da postoji negde duboko u svakoj osobi sa ovih prostora. Znam.. Svi mi volimo viceve o tome kako su Crnogorci lenji, ali nikad ne razmislimo da li smo na istom nivou sa njima samima. Na kraju krajeva, mi svi hoćemo da radimo, ali ne bilo šta – mi bismo da biramo. Nema veze što ti, prijatelju, ne poseduješ nikakvo iskustvo, znanje ili sposobnost – tebi treba posao POSAO! Tebi treba neka dobra direktorska fotelja u kojoj bi da zaglaviš svoje lenjo dupe i psihički mučiš one koji, ustvari, žele i znaju da rade.
  
Ja verujem da nekima to polazi za rukom..... Onima koji imaju veze i vezice da sebi izdejstvuju takve pozicije, ali tebi, mali čoveče, treba jedan dobar šamar da te vrati u stvarnost.


Pozicija se zaslužuje, veoma retko dobija, a još ređe poklanja.



Нема коментара:

Постави коментар